Šta je zapravo interfejs mozak-računar: od EEG signala do odluke
Autor Yasin TANIŞ
Interfejs mozak-računar, ili BCI, sistem je koji mjeri aktivnost nervnog sistema i prevodi je u izlaz, kao što su komanda, izbor ili kontrolni signal, bez posredovanja mišića. Ta definicija je manje uzbudljiva od većine naslova, ali je mnogo korisnija, jer kaže i šta BCI nije: ne čita misli riječ po riječ i ne razumije um. Prepoznaje unaprijed definisane, određene i mjerljive obrasce i povezuje ih s radnjama koje su također unaprijed određene.
U ovom članku pratimo jedan put kroz takav sistem: onaj zasnovan na elektroencefalografiji (EEG), najčešćoj neinvazivnoj metodi. Od napona na koži glave do odluke po kojoj mašina može djelovati.
Odakle dolazi signal
Neuroni komuniciraju električnim i hemijskim signalima. Aktivnost jednog neurona daleko je preslaba da bi se izmjerila izvan lobanje. EEG bilježi zbirnu aktivnost veoma velikih populacija neurona u kori mozga, uglavnom spore postsinaptičke struje piramidalnih ćelija koje su paralelno poređane i istovremeno aktivne. Kada dovoljno neurona radi sinhrono, nastalo polje prolazi kroz moždano tkivo, tečnost, lobanju i kožu glave i stiže na površinu kao napon od nekoliko do otprilike stotinu mikrovolti.
Iz toga slijede dvije posljedice. Prvo, EEG ima odličnu vremensku rezoluciju: može pratiti promjene na skali milisekundi. Drugo, ima slabu prostornu rezoluciju. Lobanja raspršuje signal i svaka elektroda vidi mješavinu izvora sa širokog područja. Onaj ko projektuje BCI radi u okvirima obje ove činjenice.
Snimanje: elektrode, pojačavači, brojevi
Elektrode se postavljaju na kožu glave, obično po međunarodnom sistemu 10-20, standardnom rasporedu koji imenuje položaje kao što je Cz na tjemenu ili O1 i O2 iznad vidne kore. Mokre elektrode koriste provodni gel kako bi smanjile impedansu između kože i senzora; suve elektrode se brže postavljaju, ali su osjetljivije na pokrete i kvalitet kontakta.
Pošto je signal toliko slab, pojačavač je važan koliko i elektroda. On mjeri svaki kanal u odnosu na referencu, potiskuje smetnje koje se istovremeno javljaju na svim kanalima i prosljeđuje rezultat analogno-digitalnom pretvaraču. Tipični istraživački sistemi uzorkuju između 250 i 1000 puta u sekundi po kanalu. Od tog trenutka moždani signal je niz brojeva.
Čišćenje: šum je u prirodi posla
Sirovi EEG uglavnom nije mozak. Treptaji i pokreti očiju stvaraju velika, spora odstupanja na prednjem dijelu glave. Mišići vilice i vrata dodaju brzu, širokopojasnu aktivnost. Električna mreža ostavlja postojano brujanje na 50 ili 60 herca. Labave elektrode izazivaju klizanje signala i skokove.
Obrada zato počinje čišćenjem: pojasnopropusnim filtrom kako bi se zadržao frekvencijski opseg od interesa, notch filtrom kako bi se uklonile smetnje iz mreže, ponovnim referenciranjem i uklanjanjem ili korekcijom artefakata. Metode kao što je analiza nezavisnih komponenti mogu odvojiti neke izvore artefakata, poput treptaja, od moždane aktivnosti. Neki podaci se jednostavno odbacuju. Nijedan algoritam kasnije u lancu ne može povratiti informaciju koja je ovdje izgubljena ili oštećena.
Pronalaženje obrasca koji vrijedi koristiti
BCI ne traži proizvoljne misli. Oslanja se na moždane odgovore za koje se zna da se pouzdano mogu izmjeriti s kože glave. Tri osnovna pristupa proučavaju se decenijama.
- Potencijal vezan za događaj P300. Kada se među čestim, nebitnim stimulusima pojavi rijedak, bitan stimulus, mozak otprilike 300 milisekundi kasnije proizvodi pozitivno odstupanje. Sistem za sricanje naizmjenično osvjetljava redove i kolone slova; slovo koje izazove P300 jeste ono na koje osoba obraća pažnju.
- Vizuelno evocirani potencijali stabilnog stanja (SSVEP). Gledanje u svjetlo koje treperi stalnom frekvencijom izaziva aktivnost na toj frekvenciji i njenim harmonicima iznad vidne kore. Više meta koje trepere različitim brzinama znači više mogućih komandi.
- Motorička imaginacija. Zamišljanje pokreta lijeve ili desne ruke mijenja snagu ritmova u mu opsegu (oko 8 do 12 herca) i beta opsegu (oko 13 do 30 herca) iznad suprotne strane motoričke kore. Te promjene mogu se otkriti bez ikakvog stvarnog pokreta.
Ovdje pomaže i šira EEG terminologija: delta ispod 4 herca, teta od 4 do 8, alfa od oko 8 do 13, beta od 13 do 30 i gama iznad toga. Ti opsezi su konvencije za opisivanje ritmova, a ne pregrade od kojih svaka sadrži po jednu jedinu funkciju.
Od obrasca do odluke
Kada su podaci očišćeni, signal se dijeli na epohe, kratke prozore poravnate sa stimulusom ili znakom. Iz svake epohe sistem izdvaja obilježja: amplitudu u određenim vremenskim tačkama za P300, snagu na frekvencijama treperenja za SSVEP ili snagu opsega nakon prostornog filtriranja za motoričku imaginaciju. Zajednički prostorni obrasci (CSP) klasična su metoda za taj posljednji slučaj.
Obilježja idu u klasifikator. Linearna diskriminantna analiza (LDA) i dalje je česta i robusna polazna osnova; koriste se i mašine potpornih vektora, metode Riemannove geometrije i neuronske mreže. Klasifikator se obučava tokom kalibracione sesije u kojoj osoba izvodi poznate zadatke, kako bi sistem naučio kako izgleda baš njen signal. Moždani signali razlikuju se od osobe do osobe i mijenjaju se kod iste osobe iz dana u dan, pa kalibracija nije jednokratna obaveza.
Izlaz je odluka: ovo slovo, ona meta, lijevo, a ne desno. Učinak se često sažima kao tačnost i kao brzina prenosa informacija, izražena u bitima po minuti. Kod neinvazivnih BCI-ja te brzine su skromne u poređenju s tastaturom. To je pošteno ograničenje, a ne neuspjeh.
Zatvaranje petlje
BCI postaje koristan kada se njegov izlaz vrati osobi kao povratna informacija: kursor se pomjeri, pojavi se slovo, uređaj reaguje. Kada vide rezultat, ljudi uče proizvoditi jasnije obrasce, a adaptivni sistemi mogu usput ažurirati svoje modele. Interfejs tada više nije senzor zakačen za pasivnog korisnika, nego petlja u kojoj se osoba i mašina prilagođavaju jedno drugom.
Šta BCI nisu
- Nisu čitanje misli. Neinvazivni BCI razlikuje mali skup naučenih obrazaca u kontrolisanim uslovima.
- Nisu svi isti. Invazivni sistemi, s elektrodama na površini mozga (ECoG) ili elektrodama ugrađenim u koru mozga, bilježe daleko bogatije signale, ali zahtijevaju operaciju. Neinvazivni EEG žrtvuje dio kvaliteta signala u korist sigurnosti i dostupnosti.
- Nisu dovršeni. Udobnost, vrijeme postavljanja, robusnost van laboratorije i napor oko kalibracije i dalje su otvoreni inženjerski problemi.
Upravo zbog tih otvorenih problema radimo istovremeno na elektronici, ugrađenim sistemima i softveru. Svaka ovdje opisana faza, od elektrode do odluke, mjesto je gdje bolji dizajn može cijelu petlju učiniti pouzdanijom.

