Princip X-a: kako pristupamo problemima koji izgledaju nemogući

Piše Yasin TANIŞ

Svako slovo u imenu OMNIA-XSI nosi značenje. X je slovo kojem se najčešće vraćamo. Ono znači odbacivanje granica: tačku u kojoj se presijecaju ljudska inteligencija i tehnologija i mjesto gdje se riječ „nemoguće“ odbacuje.

Ovakvu rečenicu lako je okačiti na zid, a teško sprovesti u djelo. Zato želimo jasno da zapišemo šta ona za nas tačno znači, a šta ne znači.

Moć ne znači znati sve

Prvi dio našeg imena, OMNI, odnosi se na apsolutnu moć: moć da napravimo sve što nam padne na pamet. Shvaćeno doslovno, to može zvučati kao oholost. Mi to čitamo drugačije. Apsolutna moć ne znači već sve znati; to je volja da se misao pretoči u djelo i sposobnost da se nastavi kada prvi pokušaj ne uspije.

Ta razlika je veoma važna u dubokoj tehnologiji. Neuronauka, elektronika i mašinsko učenje puni su problema na koje niko još ne zna odgovor, pa ni mi. Kompanija koja se pretvara da zna odgovor prije ili kasnije će isporučiti nešto što ne radi. Kompanija koja svaku nepoznanicu vidi kao zid nikada neće isporučiti ništa novo. Princip X-a stoji između te dvije greške.

Princip u četiri koraka

Princip smo zapisali u četiri kratke rečenice:

Ako nešto danas nije moguće, otkrij zašto. Pronađi šta nedostaje. Razvij novu metodu. Pokušaj ponovo.

Svaki korak je namjerno običan. Disciplina je u tome da se nijedan ne preskoči.

1. Otkrij zašto

„Nemoguće“ je rijetko jedna jedina činjenica. Obično je to zaključak izveden iz niza pretpostavki, a pretpostavke su nevidljive dok ih neko ne zapiše. Prvi korak je da se rečenica „ovo se ne može uraditi“ pretvori u „ovo se ne može uraditi zbog A, B i C“.

Interfejsi mozak-računar daju dobar primjer iz ove oblasti. Rani sistemi za unos slova zasnovani na odgovoru P300 bili su spori, svega nekoliko znakova u minuti. Lako bi bilo zaključiti da je mozak jednostavno prespor za kucanje. Stvarni razlog bio je drugačiji: pojedinačni odgovor P300 gubi se u pozadinskom EEG-u, pa je sistem morao mnogo puta da ponovi svako bljeskanje i usrednji odgovore prije nego što donese odluku. Granica nije bila brzina mozga, nego odnos signal-šum pojedinačnog mjerenja. Kada se razlog ovako jasno izrekne, postaje nešto na čemu se može raditi.

2. Pronađi šta nedostaje

Kada je razlog jasan, sljedeće pitanje je šta nedostaje da bi se on promijenio. Ponekad je to mjerenje koje niko nije izvršio, ponekad komponenta koja još ne postoji, ponekad podaci, a ponekad osoba drugačijeg iskustva u prostoriji.

U tehničkom radu dio koji nedostaje često se nalazi na granici između disciplina. Softverski tim traži problem u klasifikatoru, a on je zapravo u kontaktu elektrode. Hardverski tim dodaje filtre i time uklanja i dio signala koji je softveru potreban. Svako je u svojoj oblasti u pravu; praznina je između oblasti. To je jedan od razloga zašto vještačku inteligenciju i softver, neurotehnologiju, te elektroniku i ugrađeni hardver držimo u jednoj kompaniji, umjesto da probleme prosljeđujemo od tima do tima.

3. Razvij novu metodu

Ako ista metoda nije uspjela, podešavanje njenih parametara rijetko je dovoljno. Nova metoda obično znači promjenu pitanja. U primjeru s P300 istraživači nijesu pokušali samo sa strožim filtriranjem. Iznova su osmislili raspored stimulusa, obrasce bljeskanja i statističke modele i dodali jezičke modele koji predviđaju vjerovatna slova, tako da je svako mjerenje nosilo više korisnih informacija. Odgovor je došao kada se posmatrala cijela petlja, a ne samo jedna njena faza.

Za nas ovaj korak podrazumijeva praktično pravilo: prije nego što počneš da gradiš, zapiši koji bi rezultat pokazao da je nova metoda bolja i kako će se to izmjeriti. Metoda koja se ne može testirati nije metoda, nego nada.

4. Pokušaj ponovo

Onda to i uradi. Većina pokušaja ne uspije iz prve, i to nije neuspjeh principa, nego sam princip. Svaki pokušaj ili pomjera rezultat naprijed ili otkriva novi razlog zbog kojeg ne ide, a to te s boljim informacijama vraća na prvi korak. Vodimo pisanu evidenciju o tome šta nije uspjelo i zašto, jer je najskuplja greška u istraživanju ponoviti grešku koja je već napravljena.

Šta princip X-a nije

Odbijanje riječi „nemoguće“ može se pogrešno shvatiti, pa smo zato sami sebi postavili neka ograničenja.

  • Nije poricanje fizike. Lobanja raspršuje električne signale i nijedan algoritam to neće promijeniti. Stvarna fizička granica je ograničenje koje se uzima u obzir pri projektovanju, a ne prepreka o kojoj se raspravlja.
  • Nije davanje prevelikih obećanja. „Još nije moguće“ pošten je odgovor i, kada je tačan, tako i kažemo. Princip određuje kako radimo na problemu, a ne šta tvrdimo prije nego što je posao završen.
  • Nije rad u izolaciji. X stoji tamo gdje se ljudska inteligencija susreće s tehnologijom. Mnogi dijelovi koji nedostaju u drugom koraku zapravo su znanje drugih ljudi.
  • Nije brzina radi brzine. Brzo pokušati ponovo je dobro. Pokušati ponovo, a ne razumjeti zašto prethodni pokušaj nije uspio, samo je šum.

Zašto smo na tome zasnovali kompaniju

OMNIA-XSI nije vezana za jedan proizvod niti za jednu tehnologiju. To je namjeran izbor, a razlog je princip X-a. Ako se pokaže da je pravi odgovor na problem elektronsko kolo, a ne model, ili bolji senzor, a ne bolji algoritam, želimo da budemo slobodni da ga napravimo. OMNIA-XSI Labs nosi istraživačku i neurotehnološku stranu tog rada, a OMNIA-XSI Systems elektroniku i ugrađeni hardver, tako da se pitanje može kretati između njih, a da ne prelazi iz ruke u ruku.

Naš slogan, „S onu stranu inteligencije. U srcu stvaranja.“, istu ideju kazuje u nekoliko riječi. Razumjeti zašto je nešto teško – to je inteligencija. Uprkos tome to napraviti, pažljivo i pošteno – to je stvaranje.